roprocepcija ili kako je neki zovu šesto čulo, je svjesni osjet položaja i kretanja tijela. Razlikujemo statičku propriocepciju ili svjesni osjet položaja tijela i dinamičku propriocepciju ili svjesni osjet kretanja tijela, zvanu još i kinestezija.
Obje su vrste osjeta izuzetno bitne za održavanje tijela u ravnoteži, kontrolu nad pokretima udova i procjenu oblika predmeta na temelju opipa i hvata, a ako bi tražili najvrijedniju i najvažniju zadaću propriocepcije općenito, to je stabilizacija i zaštita tijela. Primjer toga možemo naći u bilokojoj svakodnevnoj aktivnosti, poput recimo vožnje u tramvaju. Dok tramvaj ubrzava, usporava ili skreće, mi radi inercije gubimo ravnotežu (pogotovo ako se ne držimo za rukohvat), a zadaća propriocepcije je upravo to, održati ravnotežu, posturu i zaštititi tijelo od pada i mogućih ozljeda. Također, kompleksni ritmički pokreti poput plivanja, hodanja, trčanja itd. bi bez propriocepcije bili gotovo pa i neizvedivi. Nažalost, poznat je slučaj mladog, 19-ogodišnjeg mladića koji je radi vrlo rijetkog autoimunog odgovora tijela na gripu izgubio osjećaj pozicije, pokreta i dodira u tijelu. Radi svega toga u potpunosti je izgubio mogućnost koordiniranja bilokakvih pokreta tijelom, što ga je ostavilo nepokretnim, u nemogućnosti da stoji, hoda ili koristi tijelo u „komunikaciji“ sa svijetom. Tek nakon puno godina ponovnog učenja, predane i kontinuirane terapije je uspio naučiti raditi neke pokrete pod vizualnom kontrolom.
Propriocepija je posredovana proprioceptorima, mehanosenzornim neuronima koji se nalaze unutar mišića, tetiva i zglobova. Postoji više vrsta proprioceptora koji se aktiviraju tijekom različitih ponašanja i kodiraju različite vrste informacija: brzina i kretanje udova, opterećenje na ud i ograničenje udova.
Središnji živčani sustav integrira propriocepciju i druge senzorne sustave, poput vida i vestibularnog sustava, kako bi stvorili sveukupni prikaz položaja tijela, pokreta i ubrzanja.
Proprioceptori su specifične živčane stanice, živčani završeci koje se nalaze u mišićima, tetivama i zglobovima, koji na podražaj reagiraju slanjem informacija o položaju određenog dijela tijela u mozak , koji potom šalje „naredbu“ mišićnom sustavu da proizvede najučinkovitiji pokret.
Osnovne vrste proprioceptora su:
- Mišićna vretena: duboko u mišićima, paralelno s mišićnim vlaknima nalaze se mišićna vretena. Ona su zaslužna za detektiranje duljine mišića, promjenu duljine mišića, te brzinu promjene duljine mišića.
- Golgijevi tetivni aparat: nalazi se u jedinici mišić-tetiva. On je zaslužan za detektiranje sile koju određeni ud podnosi. Kada tenzija u mišiću poraste, mišić povuče tetivu i tetivni Golgijev aparat biva podražen. Tetivni se aparat aktivira i kao zaštitni mehanizam u prevenciji naglih istegnuća, koje mogu oštetiti mišić ili tetivu.
- Mehanoreceptori: proprioceptivni organi koji imaju ulogu „detektora limita“, odnosno, mehanoreceptori su zaslužni za to da osjetimo kada dođemo do nekakvog praga ili limita u samom zglobu.
Izvođenje vježbi za propriocepciju važno je, ne samo za poboljšanje ravnoteže i preciznih pokreta tijela, već i za sprečavanje ozljeda. Naime, u sportu i rekreaciji se vrlo često događa da se neki zglob, bilo koljeno, gležanj ili neki drugi zglob, nađu u položaju u kojemu postoji rizik za ozljedu. Za gležanj je to često uganuće, za koljeno rotacije. Kada se recimo koljeno nađe u takvom položaju, upravo će proprioceptori javiti mozgu da se „nešto ne valja“, te će se automatski mišići natkoljenice i potkoljenice kontrahirati da zaštite zglob i sačuvaju sve strukture. Međutim, ako propriocepcija nije razvijena, ta reakcija mišićne kontrakcije je usporena, a time se mogućnost ozljede uvelike povećava.
Na sreću, postoji puno načina i puno vježbi kojima možemo povećati našu propriocepcijsku sposobnost, poput vježbi balansa na jednoj nozi, na balansnoj spužvi, balansnom jastuku, balansnoj ploči, hodanja ili trčanja po neravnim podlogama, balansiranje na tzv. slackline-u......praktički gdje god se nalazite, možete raditi propriocepciju, ograničenja su samo mašta i volja!
